Da se ne ponovi

 Obećali smo da ćemo se sastati. Jednog dana, sa ponosom pod ruku ući u taj kafić i sve naše strahove ostaviti za susjednim stolom, a onda se pogledati u oči, sjesti jedno ispred drugog i, u znak olakšanja, pustiti na lice po jedan osmijeh, iskren i dugo očekivan. Trebalo je to da se desi ubrzo, jer srca su, čak i kad smo bili udaljeni, kucala u ritmu i iskakala iz grudi svaki put kada bi se pogledi sreli. Željeli smo da ta nemirna srca položimo na stol ispred nas i pustimo da se spoje u jedno, da kažu sve što su imala za reći, da sve ono neizgovoreno i sakriveno, napokon ugleda svjetlost dana. Tog dana koji bi zvali "naš". Bez obzira koji bi bio.. utorak .. petak .. subota .. nebitno. Samo da je "naš".

Osjećaj praznine mogla je popuniti samo ona prava osoba, iako je pored vas bilo njih na pretek. Lomili se, borili, molili, ali bezuspješno. Kao dijete koje želi "baš onu" igračku bili smo i mi. Silno željeli i od želje izgorjeli. Djetetu su ponudili nešto drugo, naizgled ljepše i interesantnije, i ono je to prihvatilo. Da ga sada pitate: " A šta si želio prije toga, zbog čega si plakao da od suza nisi mogao ni da kažeš ništa ?", ono vam ne bi znalo odgovoriti. Jer eto, dijete je to. Zavarate ga nečim prividnim, da odustane od onoga što istinski želi.

Ko je u ovoj priči bio dijete, ne bih znala sa sigurnošću reći. Iako znatno mlađa od njega, u tim trenucima nisam se osjećala nimalo djetinjasto. Naprotiv, iz mene je progovaralo nešto mnogo zrelije i odlučnije, od njegovih trideset i kusur.

Uvijek sam se pitala, zbog čega odrasli ponekad žele biti djeca. I vjerujte da sam imala milion ideja, ali nijedna mi nije dala onaj odgovor koji bi smirio srce.

Dok ovo pišem sjedim u kafiću, dobro poznatom, sama. Ispred mene praznina. U meni praznina. Za stolom pored dvije osobe, dobro poznate. Na tren pomislih da je to onaj moj ponos kojeg sam baš tu ostavila. Ali nije. Za tim stolom sjedi moja najveća živa greška, koja mi je, upravo, taj ponos slomila na sitne komadiće. Gledam kako osmijehom kupuje lice mlade djevojke, prije bih rekla djeteta, kome je igračka ispred interesantna dok joj ne kupe novu. I onda pomislih, pa isti se pronalaze, zato mi nismo ni mogli uspjeti.

Ustadoh odlučno. Pokupih komadiće ponosa i ostavih mu na stol to remek djelo za koje je zaslužan. Nije skupio snage ni u oči da pogleda. A ja, zatvorih staru knjigu i na polici pronađoh neko zabačeno mjesto. Spuštajući je, sa usana se otkide kratko : "Da se ne ponovi." Zatvorila sam vrata tog mjesta za sobom, ne okrečući se, ne tugujući. Samo se tu više nikada vratila nisam.

Nije to više parče zemlje na kojoj bih mogla biti sretna.

Nije to više djelić neba ispod kojeg me neko moj čeka.

- Dž.