Smijehom strah pokrijem
Dođu tako trenuci kada se ova luda glava zapita šta joj to fali u životu pa traži nešto nepoznato. Šta je to za čim srce žudi, a dvadeset godina ne može da pronađe?
Nisam pisac, ali bih voljela biti. Nisam astronaut, ali bih voljela nestati u svemiru, makar na minut da vidim kako je tamo gdje nema pritisaka. Dobro možda ih ima, i više nego ovdje. Ali mislim na ljudski. Gdje vladaju zakoni slobode, slobodnog uma bez mišljenja ograničenih ljudi. Samo sloboda. I možda mir i tišina. Valjda. Nisam bila tamo gore.
Svako od nas, u tih sedamdesetak godina života, manje više kome se posreći, bira šta će da bude, gdje će da ide, sa kim, kome .. i onda na kraju, posljednjeg dana, svi izbori padaju u vodu. Ide se samo na jedno mjesto i prestaje se živjeti taj jedan život. Često me pecka mašta, a šta onda? I onda naiđem na manjak samopouzdanja, želje za životom koji će se završiti ovako ili onako i onda krene potonuće. Šta radim, kome radim, dokle radim, ako ću da odem. I svi će. Koliko god to htjeli sakriti, strah nas počne obuzimati mnogo prije onog smrtnog časa. Ja bih ga nazvala životnim strahom, strahom nepoznatog. Ljudi se plaše onoga što ne znaju i razumno je. Da znate da ćete poginuti u saobraćajnoj nesreći, da li bi ikada sjeli za volan? Da znate da ćete se utopiti u moru, da li bi ikad više otišli na more? Prosto je. Svi se boje. I oni koji su zdravi, koji misle da su zdravi i oni koji se bore sa opakim bolestima. Strah je isti, samo je nepoznanica različita.
Ne bih da filozofiram (Iako mi se potkrade ponekad), izlazi iz okvira mog postojanja i pričanja, ali strah je opravdan i on će uvijek biti dio nas. Možda je često veliki problem suočiti se sa njim, ali nakon tog koraka bude lakše. Pročitajte knjigu o tome ili napišite ono što osjećate. Vjerujte da vam se skine teret sa leđa. Možda jednostavno popričajte sa nekim ko ima iste strahove. Lakše je u dvoje. I voljeti i strahovati. Makar znaš da u nečemu nisi sam.
Možda nepovezan tekst, ali trenutak manjka inspiracije i volje za pisanjem utiče na ovo moje mlado srce, pa kontam da napišem makar nešto, bit će mi lakše.
Pokušajte i vi. Ne gubite ništa. Samo brige i nemire skrivene između otipkanih slova.
Suočite se sa svojim strahovima, upoznajte ih i sprijateljite se sa njima. Pomozite im da postanu bolji. Ali ne dozvolite da vas nadmudre.
- Dž.
Nisam pisac, ali bih voljela biti. Nisam astronaut, ali bih voljela nestati u svemiru, makar na minut da vidim kako je tamo gdje nema pritisaka. Dobro možda ih ima, i više nego ovdje. Ali mislim na ljudski. Gdje vladaju zakoni slobode, slobodnog uma bez mišljenja ograničenih ljudi. Samo sloboda. I možda mir i tišina. Valjda. Nisam bila tamo gore.
Svako od nas, u tih sedamdesetak godina života, manje više kome se posreći, bira šta će da bude, gdje će da ide, sa kim, kome .. i onda na kraju, posljednjeg dana, svi izbori padaju u vodu. Ide se samo na jedno mjesto i prestaje se živjeti taj jedan život. Često me pecka mašta, a šta onda? I onda naiđem na manjak samopouzdanja, želje za životom koji će se završiti ovako ili onako i onda krene potonuće. Šta radim, kome radim, dokle radim, ako ću da odem. I svi će. Koliko god to htjeli sakriti, strah nas počne obuzimati mnogo prije onog smrtnog časa. Ja bih ga nazvala životnim strahom, strahom nepoznatog. Ljudi se plaše onoga što ne znaju i razumno je. Da znate da ćete poginuti u saobraćajnoj nesreći, da li bi ikada sjeli za volan? Da znate da ćete se utopiti u moru, da li bi ikad više otišli na more? Prosto je. Svi se boje. I oni koji su zdravi, koji misle da su zdravi i oni koji se bore sa opakim bolestima. Strah je isti, samo je nepoznanica različita.
Ne bih da filozofiram (Iako mi se potkrade ponekad), izlazi iz okvira mog postojanja i pričanja, ali strah je opravdan i on će uvijek biti dio nas. Možda je često veliki problem suočiti se sa njim, ali nakon tog koraka bude lakše. Pročitajte knjigu o tome ili napišite ono što osjećate. Vjerujte da vam se skine teret sa leđa. Možda jednostavno popričajte sa nekim ko ima iste strahove. Lakše je u dvoje. I voljeti i strahovati. Makar znaš da u nečemu nisi sam.
Možda nepovezan tekst, ali trenutak manjka inspiracije i volje za pisanjem utiče na ovo moje mlado srce, pa kontam da napišem makar nešto, bit će mi lakše.
Pokušajte i vi. Ne gubite ništa. Samo brige i nemire skrivene između otipkanih slova.
Suočite se sa svojim strahovima, upoznajte ih i sprijateljite se sa njima. Pomozite im da postanu bolji. Ali ne dozvolite da vas nadmudre.
- Dž.
Comments
Post a Comment